Translate

Претражи овај блог

Укупно приказа странице

НАЈНОВИЈЕ, тзв. GOOGLE VESTI

Грожђе

Црна Тамјаника
Грожђе (Vitis)
Боја коже бобицабела, ређе црна
Порекло Србија
Значајни региони Македонија
Идеално земљиштекречњак
Укусијабука, ананас
Википедија

четвртак, 30. септембар 2010.

LAS VILAJET, Шумадијске метафоре, 28. 09 2010. у УКС

Данас су публикована два документарна филма - немонтирана филмска односно видео-грађа, о Шумадијским метафорама - књижевном програму у Великој сали Удружења књижевника Србије при крају 47. међународног београдског сусрета писаца. Стицајем неких чудних околности овај књижевни догађај као да се није догодио, када је реч о београдској штампи и медијима. У чему је ствар?

Културно острво усред бескраја које се шири, Сазвежђе З
Да ли је организатор - лош као организатор?
Или оно што се могло видети и чути у току књижевног програма "Шумадијских метафора" не заслужује ширу пажњу београдске и српске културне и књижевне јавности?
Организаторима се може приговорити да су  одужили читав програм, допустивши гошћи из Бугарске да представљање издавачке продукције и културне иницијативе "Шумадијских метафора"  претвори у неку врсту властите промоције...
Оба филма се могу видети на Каналу  Заветина на YouToubu.


28 09 10, LAS VILAJET u UKS.wmv (315.94MB)


http://www.youtube.com/watch?v=lJ2vXuHG3II


Шумадијске метафоре.wmv (124.43MB)



Сазвежђе Заветине ће и убудуће (макар уз помоћ "штапа и канапа") настојати да учине видљивијим вредне културне напоре и иницијативе оне друге, потиснуте и на разне начине потискиване другачије Србије, која постоји, чије прозоре отварају Заветине годинама.

понедељак, 27. септембар 2010.

Razgovor sa Bogom (u snu) / Radce Ćurčin


Ograda na groblju Starac, Mišljenovac.
Snimio Ivan Lukić, 2010
"Dakle, ti bi hteo razgovarati sa mnom?" rece Bog.
"Ako imas vremena" rekoh.
Bog se nasmesi.
"Moje je vreme vecnost.
Sta si me zeleo pitati?"
"Sta te najvise iznenadjuje kod ljudi?"
Bog odgovori:
"Sto im je detinjstvo dosadno.
Zure da odrastu,
a potom bi zeleli ponovo biti deca.
Sto trose zdravlje da bi stekli novac,
pa potom trose novac da bi vratili zdravlje.
Sto razmisljaju o buducnosti,
zaboravljajuci sadasnjost.
Na taj nacin ne zive ni u sadasnjosti ni u buducnosti.
Sto zive kao da nikada nece umreti,
a onda umiru kao da nikada nisu ziveli."
Bog me primi za ruku.
Ostadosmo na trenutak u tisini.
Tada upitah:
"Kao roditelj,
koje bi zivotne pouke zeleo da tvoja deca nauce?"
Osmehujuci se, Bog odgovori:
"Da nauce da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli.
Mogu samo voleti.
Da nauce da nije najvrednije ono sto poseduju,
nego ko su u svom zivotu.
Da nauce kako se nije dobro uporedjivati s drugima...
Da nauce kako nije bogat onaj covek koji najvise ima,
nego onaj kojem najmanje treba.
Da nauce kako je dovoljno samo nekoliko sekundi
da se duboko povredi voljeno bice,
a potom su potrebne godine da se izleci.
Da nauce oprastati tako da sami oprastaju.
Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nezno vole,
ali to ne znaju izreci niti pokazati.
Da nauce da se novcem moze kupiti sve. Osim srece.
Da nauce da dve osobe mogu posmatrati istu stvar,
a videti je razlicito.
Da nauce da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima...
a ipak ih voli.
Da nauce kako nije uvek dovoljno da im drugi oproste.
Moraju i sami sebi oprastati."
 
Ljudi ce zaboraviti sta si rekao.
Ljudi ce zaboraviti sta si ucinio.
Ali nikada nece zaboraviti kakva si osecanja u njima pobudio.

четвртак, 29. јул 2010.

KO TO TAMO NE ČITA POEZIJU / Zoran M. Mandić

...Poezija se, nažalost, i danas nalazi u zapećku prskanog povrća savremenog čitaoca. Nemoćna i nezaštićena propada. Telesno i žanrovski. Na vašarima taštine urednika istorija i muzeja života sve je sličnija rečniku Andrićevih pozajmica. Zagušena okupacijom ružnih oblakodera priča Poezija nestaje, sve više i više, oko sebe. Šćućurena sve češće napušta svoje nezaštićeno dvorište da bi za bednu nadnicu čistila podove kuhinja i kupatila u prozi. U prozi joj je zabranjen  ulaz u dnevne i spavaće sobe.
            Čitaoci i dalje zaverenički rovare u napuklinama njenih bedema. Ne čtaju je, ali otimaju iz nje sve što mogu da prodaju na pijacama: romana, filmskih scenarija, aforizama, eseja, priča i naravno nedodirljivih puzli i lego koaka romana. Kradljivci su iz njenog dvorišta odneli i Donaldove ljuljaške.Zbog ukradenih stolica sve je više krivih zadebljanja vena na njenim krhkim trubadurskim nogama. .... 

уторак, 8. јун 2010.

Сведочење Михаила Лукића (1925 - ) Одломак из Друге Србије


Нова поклон књига ЗАВЕТИНА за јун месец 2010.

Наталијин вез. Слика Ивана Шишмана, мај 2010. 

Сведочење Михаила Лукића (1925 - )

....Децо моја, ви не знате, а ја сам то доживео и
запамтио. Годинама сте довлачили, куповали књиге,
гомилали их у кући, која је много више препатила од
оних који су их написали. Више има истине у
дуваровима ове куће, него у свим тим књигама,
пуним полуистина, заобилажења око ствари. Оне су
слика и прилика Прве Србије, оне су измишљотина.
Свим тим писцима, у неку руку колегама,
пришипетљама, живима и мртвима, ако није јасно и не разумеју ово што кажем, нека ми се јаве,  писмом, могу и да телефонирају.
Сваком ћу од њих рећи : Господине пишче, ти ниси преживео То! Ти си склонио своје дупе, дао га
под кирију, или због положаја, или си се снабдевао из посебних магацина. Ти о томе појма немаш, или знаш, па се правиш луд, што је велики грех! - Не постоји књижевност друге Србије, оне непознате, потиснуте и заборављене. Не постоји. Барем ја нисам прочитао за последњих педесетак година барем једну књигу вредну спомена. Званично је у новинама текло мед и млеко, као бујица, али је незванично било као никада раније у историји. Добро је после рата било само онима који су били сиромаси, барабе, беземљаши! Не идеализујем ја мишљеновачке газде, ни покојног Драгу Томиног, никога. Али нису само њега упропастили - упропастише неколико угледних кућа, које нису помагале ни четнике, ни Недићевце, нити су шуровале са Швабама. Кућу газда Стојимира Савиног, ових Јовчиних, кућу Мике Тасиног. Уназадили су и многа друга сељачка осредња домаћинства - све су оптеретили порезима толико да људи нису могли да дишу! Драги Томином су наметнули годишњи порез у висини ондашњих 300. 000 динара - то је је било премного. Дошао шеф управе прихода Таловић у Мишљеновац, у Општину, и покојни газда Драга му каже: - Господине Таловићу, видите ли овај столетни
брест запис испред општине! Молим вас, да ли у његовој крошњи има триста хиљада листова?........


Видети више: https://sites.google.com/site/zavetinevirtuelnimuzej/in-the-news/drugasrbija

Ових дана Заветине су одлучиле да својим читаоцима и посетиоцима Сазвежђа З. поклоне још једну ретку и заниумљиву књигу, штампану својевремено у симболичном броју примерака. Књига се беспатно може преузети...

уторак, 12. јануар 2010.

NOVI ŽDANOVIZAM HIC ET NUNC / Dr Boško Tomašević

(slika jednog turskog pesnika)


NOVI ŽDANOVIZAM HIC ET NUNC

Pisaćemo o jednom fenomenu: o praksama isključivanja jednog dela savremene nacionalne književnosti sa ciljem da se njen drugi deo promoviše kao reprezentativan i ekskluzivan. Ove prakse vrše se unutar rada jedne sektaško-stranačke politike koja delom nasilno proizvodi književne vrednosti na način kako su one inaugurisane u vreme čuvenog i u književnosti po isključivosti poznatog Andreja Aleksandroviča Ždanova. Nećemo ići u širinu, nego ćemo se zadržati na jednom primeru, paradigmi fenomena o kome želimo da pišemo. Primer se nalazi u imenu. Zbirnom imenu nekih srpskih institucija književnosti sastavljenom, dakako, od njenih najistaknutijih pretstavnika poznatih po tome da praktikuju književnu kritiku duboko inficiranu stranačkom skorojevićkom optikom i izolocaionističkom politikom spram književnosti koju stvaraju tzv. “parije” te književnosti, to jest oni kojima su stranačke institucije i njihovi vladari, iz ovih ili onih razloga, nenaklonjeni ili su, pak same “parije” nezainteresovane za stranačku politiku što, dakako, pretstavlja bitan deo njihovih gradjanskih sloboda. Kako god bilo, nad ovom praksom i ovakvom orijentacijom savremene srpske književne kritike lebdi, kako rekosmo, reverzija ždanovizma. Grupno ime ove Instucije sa podeljenom odgovornošću ali jednosmernom delatnošću podeljeno je medju članovima i članicama iste, a nazivaju se: Srpski PEN centar koji zdušno radi na promociji svojih članova, ne i srpske književnosti u celini, kako to za svoju nacionalnu književnost čini austrijski ili francuski PEN (govorim kao član oba Centra), “Politikin” “Dodatak za kulturu i umetnost” na čelu sa urednicom Vesnom Roganović, floberovski lik srpske stranačke književne kulture i privremeni štićenik spisateljice Vide Ognjenović Gojko Božović (u Balzakovim romanima poznat pod imenom Ežena Luja de Rastinjaka ili markiza de Ronkerela), uredništvo “Književnog magazina” sa politikom aparthejda, to jest sa neobjavljivanjem autora koji nisu članovi “Srpskog književnog društva”, “Srpska književna zadruga” koja objavljuje “neke druge pisce”, mahom verne retrogradnim poetikama devetnaestog veka. Ako se ovima dodaju glasovi književne scene iz srbijanske provincije, koji se, gledeć “metropole”, priklanjaju bilo jednima bilo drugima, dobićemo valjanu sliku Centra, levice i desnice savremene srpske književnosti sa probranim akterima na njoj, a u službama ne estetikâ i poetikâ, no u službi vladajućih ekipa u dnevnoj srpskoj politici. Ove političke ekipe proizvode, dakako, nekakvu stvarnost, a ta stvarnost umnogome odslikava ono što se dogadja u beogradskom podzemlju ili na beogradskim ulicama. .......


Dr Boško Tomašević


петак, 8. јануар 2010.

Otvoreno pismo G. Boška Tomaševića


Boško Tomašević
Purnhofweg 39
A-6020 INNSBRUCK
ÖSTERREICH

tomasevicbosko@gmail.com



Gospodji
Vidi Ognjenović
Srpski PEN Centar
Milutina Bojića 4
11000 BEOGRAD
SRBIJA


Beograd, 2. novembra 2007.



Poštovana gospodjo Ognjenović,

Ovo moje pismo razumem kao nastavak razgovora (ili «razgovora») započetog sa Vama na beogradskom Sajmu knjiga krajem oktobra ove godine. Sa dobrom voljom, verujem, možete ga i Vi tako shvatiti.
Dakle, jedan Vama posve nepoznat čovek i isto tako imena nepoznatog, autor tridesetpet knjiga, član francuskog i austrijskog PEN-a, te Société des Gens des Lettres de France (onog koga je Balzak osnovao) započinje sa Vama razgovor u, istini za volju, posve neugodnoj sajamskoj atmosferi, o prećutkivanju ili zanemarivanju srpskih pisaca koji dugi niz godina, dobrovoljno ili ne, žive i rade izvan Srbije, kao i o antologiji srpske poezije Gojka Božovića koju je ovaj stručnjak «izradio» po nalogu srpskog PEN Centra.
Kada je reč o prećutkivanju pisaca koji, sticajem okolnosti, nisu fizički prisutni pred očima aktera savremene srpske književne scene, pa samim tim ni pred javnošću, dovoljno je pročitati poslednja tri «Godišnjaka» koje objavljuje srpski PEN pa da se u to uverite. Dva-tri srpska pisca koja žive van Srbije pomenutih u «Godišnjacima» nisu, uveren sam, i dva-tri pisca koja bi bilo nužno «uzimati» ozbiljno. Biti fizički prisutan u državi zasnovanoj na «burazerštini» i plemenskoj sardonskoj sabornosti koja nalikuje bordelu u plamenu, po svemu sudeći, nije nužno piscu koji, s obzirom na jezik na kome piše, pripada tom nimalo čarobnom prostoru. No, makar domovina i bila «tek logorovanje u pustinji» kako nas opominje jedan tibetanski tekst, ja ne bih išao toliko daleko, budući da ne bih želeo tek tako i bez borbe da dam ono što su mi moji sunarodnici, uz pomoć svoga geološkog vitaliteta, a na način honvedskog žandara, za vreme moga otsustvovanja, uzeli.(Uzgred, ta situacija me potseća na tri puta ponovljen upad lopova u moju kuću za vreme moga boravka na tlu koje se samo u pogledu nijansi razlikuje od onog koga sam napustio). Dakle, Vi lično, kako rekoste, nikada niste čuli za mene. Dobro. Kako biste se, pitam se, da kojim slučajem učinim kakvu «nepodobštinu» protiv koje se, običaja radi, svi nacionalni PEN Centri uvek zalažu, za mene borili? Kako biste se «zalagali» za anonimusa čije ime neće uzbuditi nijednog člana srpskog PEN-a? Srećom, srpski PEN je deo svetskog PEN-a. Sa te strane mogu biti spokojan koliko i Vi sami. Ne sumnjam da ste i Vi, koliko i ja sâm, spoznali da «živeti, uistinu, znači odbiti druge». U tom smislu, ja se ne čudim niti Vašem, niti bilo čijem vitalitetu. Za Vas se, koliko i za brojne srpske pisce, nikako ne bi moglo reći da živite sa biološkom greškom. Pomireni sa «rodnom prašinom», vi («penovci») sasvim lepo upriličujete domaći književni život sa svom njegovom pristrasnošću, ne uočavajući ni malo učinke razdaljine čiji se optičke greške kod vas, kako rekoh, očituju u prećutkivanju onih koji vam nisu pred očima i ne bude tugaljivost sačinjenu od ljudske (posve ljudske) prirode, svesne da je potomak horde, čiji pripadnici, manji ili veći pokvarenjaci, znaju da iskoriste dobra što im priroda horde nudi. Otsutnost nečija ispred njihovog nosa je – facit. Čarls Simić ili pokojni Milo Dor se u Srbiji poznaju samo po tome koliko su u prilici da budu provodadžije srpskom spisateljskom polusvetu na američkom ili nemačkom jezičkom tlu. Doru je trebalo četrdeset godina rada da bi ga se tek poslednjih godina njegovi setili, a Simić je tek ovih godina dobio ovde jednu knjigu. Za to vreme štreberi sa ovih prostora su, ako ne dobili, ono barem zdušno pokušavali da sebi upriliče jednu knjigu «tamo». Izgleda da sa nemačkim i engleskim govornim područjem slabo talentovanima ne ide tako lako kao sa Rumunijom i Italijom, gde se naši pisci prevode, i medju tamošnji svet uvode, najčešće preko Srba tamo živećih. Štaviše, i sama Božovićeva antologija sačinjena je od srpskih prevodilaca a nikako ne od prevodilaca kojima je engleski maternji jezik. To, verujem, treba, zar ne, već unapred da govori o kvalitetu prevoda. Kada ste se toliko mučili da nadjete površnog znalca u uvek sumnjivom antologičarskom poslu, mogli ste se, ma ko se pojavljivao u liku nalogodavca posla, pomučiti da nadjete bolje opsenare, zdušnije u prevodjenju bilo onoga što u našoj poeziji pripada svetu pod-proizvoda, a naročito, dakako, radi onoga što je u njoj valjano. U blic-razgovoru sa Vama, imao sam utisak da Vi obavljeni «posao» Gojka Božovića branite, imajući u vidu njegovo «iskustvo» u tome poslu. Kada je reč o njegovom «iskustvu» onda se u tom pravcu može govoriti samo o iskustvu jednog Rastinjaka koji se u jednom slučaju za taj posao jednom crnogorskom izdavaču sâm preporučio, u drugom slučaju, videći ga već «iskusnog», neko ga je iz srpskog PEN-a «tipovao» kao poželjnog na tom poslu, dok je u poslednjem broju «Sarajevskih svezaka» već imao oreol neprikosnovenog znalca. Da li, gospodjo Ognjenović, naša poezija, po Vašem mišljenju, vredi više nego što se to može zaključiti po učincima Božovićeve antologije? Površne raskoši pesništva jednoga Tešića svakako ne uzbudjuju Blejkove ili Donove naslednike u Engleskoj. Da li, možda, Bećković domaša visine jednoga Frosta ili Kamingsa? Da li iskustvo univerzalnog u poeziji Bukovskog možemo suprotstaviti deseteračkoj hajdučiji jednog Noga ili Simovića dok ista «opasuje» provincijalne kondake o «Istoriji», «Nebesima», «Krvi» i «Sabornosti»? Navodim imena srpskih pesnika čija retrogradna poezija, ispevana po modelu brave nebeske Srbije i populističke poetike Sabornosti čini deo Božovićeve antologije. Isto tako, s obzirom da ga za posao antologičara ne kvalifikuje ni formalno znanje, ono koje se dobija sa diplomom fakulteta društvenih nauka, da ne govorim sa diplomom filološkog ili filosofskog fakulteta, i isto tako nikako ne znanje o prirodi poezije koje mora ići sa životnim iskustvom, Božović se nije mogao podičiti ni izborom srpskih «nenacoških» autora, birajući kao «antologičeske» stihove jednog D.J. Danilova ili Karanovića. Ne potvrdjuje li se u Božovićevom slučaju ono poznato pravilo da je neznanje veličanstvena omaška koja služi kao baza za sve naše istine? Mislite li, gospodjo Ognjenović, da su naše antologije bolje od našeg društva, bolje od onih bezbrojnih «sačekuša» na srbijanskim ulicama, bolje od sudova koji sa «zadrškom» sude za najgnusnije zločine koji se, eto, nisu Vama i meni dogodili, jer smo, hvala Bogu, na Sajmu knjiga «razgovarali»? Mislite li da su povlašćeni «antologičari» imuni na ono što živi od neposrednoga života? Nije li Božović svojom antologijom na sasvim osobit način izrazio svoje slaganje sa onim što kod nas jeste? Da nije, zar bi se odlučio da falsifikuje podatke iz srpske književnosti. U najmanju ruku, njegovi podaci o toj književnosti (resp. poeziji) nemaju ničega, budući da je to na temelju rezultata jednostavno nemoguće, sa čistom savešću ili onoga što je opravdava. Ali, dakako, kome je potrebna ova moja sumnja, kakvoj nuždi ona odgovara? – Nema nikoga pred kime se želim postaviti u dobrom svetlu. Sledeći tok sopstvenog puta, oslobodjen tiranije pripadanja, ja sam se uputio slepom ulicom, ali ne tako da na njoj ne vidim one koji prolaze, i da nisam u stanju da hijerarhizujem privide. Stoga mi nije teško da se upitam, imajući u vidu, recimo, priloge vašeg «Godišnjaka»: zar tako prostodušno angažovati u ime srpskog PEN-a nekoga smetenjaka da sastavi antologiju srpske poezije nije isto što i «kao maneken» dati se u-slikati, poput gospon Pantića za jedan od brojeva istog tog «Godišnjaka»? Oba «čina» imaju istovrstan motiv i u-pisanost u ozračju ljudskoga: taštost, neodgovornost, prazno činjenje radi činjenja. Ali, upravo nečije neutemeljeno činjenje pravi je izvor dinamičnosti. (Da nije tako, zar bi bilo ovog mog pisma Vama?) Nije li rečeno da je na razini čina jedino onaj koji kazuje poluistine, koji, dakle, svesno zavodi, s ukupnošću svojih vidljivih ili skrivenih beda, bremenit stvarnošću? On daje raskošnost životu i – jeste život. Vaša uloga, ili nekoga od srpskih «Penovaca», u svemu tome bila je da se tom životu dâ rutinska zasopljenost važnosti, nesretna patetika i snomorica Praznog. Da se dâ početni impuls. Uostalom, i istini za volju, kada bih ja bio siguran u smisao pravljenja antologijâ i sâm bih napravio jednu, makar radi uvežbavanja auto-ironije na koju me upućuje tek jedan pogled na sve «antologije», ne samo onih pravljenih radi nelagode srpskog pesništva. O smislu sačinjavanja antologijâ pisao sam izmedju 2003. i 2006. više puta. («Letopis Matice srpske», «Hereticus», «Koraci», «Politika», «Beton»). Takodje, i o antologičarima. Budući da mi «firma» pod kojom je Božovićeva antologija objavljena obećava više, moja nepomirljivost sa činom i «obećanjem», navešće me da u nekom od sledećih brojeva nekog srpskog časopisa i isto tako nekog časopisa koji izlazi na engleskom govornom području, dam oduška svojim nemirima i prozborim o svome stidu i jednoj sramoti. No, prosledjivati čin znači raditi na uništenju nerazorivoga. Što bi Srbin iz Lajkovca rekao: «mož' mi pljunut' pod prozor». Srpski PEN, srpska antologija, srpska posla: krug je sačinjen. I, gledajući unatrag i unapred, može biti reč samo o izvesnostima. Tako će biti i sledeći put! No, moje «proročanstvo» neće premostiti Rubikon. Pokretačke vrline nekog sledećeg nalogodavca neće biti drugačije od onih koje su ustrojavale njegovog prethodnika. Njegova «drama» je u tome što je on to već unapred učinio. Priča je završena pre nego što će i početi. Baš tada i u trenutku kada su bila stvarana «Mesta koja volimo» i isto tako u trenutku kada budu bila stvarana sledeća. Činovi stvaranja «antologijâ», ta anahrona bazanja njihovih stvaralaca po blatištima sopstvene taštine, ambicijâ i spletki, svode se na jednu tačku svesti projektovanu «u beskonačnost». Zbog njegovih nasrtaja na poeziju koju je odstranio iz «antologije» nikada više neće biti u prilici istu zavoleti. No, kao i svaki čovek, i antologičar nije rodjen da bi nešto spoznao, no da bi opstao. Božović, poput Balzakovog Rastinjaka, opstaje, on ima svoje branioce, zastupnike, nalogodavce. Za koju godinu moći ćemo da očekujemo i njegovu petu antologiju. No, odlivci Zogovića, Velibora Gligorića, Djilasa imaju uvek svoje nepromenljive, sigurne putanje.
Ja ću na ovom mestu privesti ovo pismo kraju. Kao Pretsednici Srpskog PEN Centra uputio sam Vam, gospodjo Ognjenović, ovih par reči zbog «zaborava» istog tog PEN-a na rad srpskih pisaca koji žive u inostranstvu i povodom Božovićeve antologije radjene po nalogu sa iste adrese.

Shvatajući, nakon našeg kratkog razgovora koji Vam, verujem, na žalost nije bio «po volji», da sam Vam nepoznat (a i kako bi?), slobodan sam da Vam uputim, kada već «moć» mojih reč-nih spisa nije do Vaših očiju stigla (verujem iz razumljivih razloga) jedan moj kraći curriculum vitae na nemačkom jeziku, budući da onog pisanog na srpskohrvatskom ovde, u Beogradu, pri ruci nemam.


Sa poštovanjem,
ostajem,


Boško Tomašević

КЊИЖАРЕ "ЗАВЕТИНА". Раде нонстоп. Најагилнија: Књижара "БОБОК"

Ознаке

001201 001204 001206 001209 001269 001274 001275 001276 001277 001278 001283 001287 001293 01487 01488 01489 01490 01502 01505 01568 01610 01612 01613 01631 01636 01730 01990 01993 02001 02003 19204 2. novembra 2007. 2326 2366 Beograd Dr Boško Tomašević Kritika... Prof.Dr.Rajko Doleček Tatjana Cvejin prof. univerziteta u Insbruku Адам Пуслојић Друга Србија. 2003 ЛеЗ 0000775 ЛеЗ 0000776 ЛеЗ 0000777 ЛеЗ 0000778 ЛеЗ 0000779 ЛеЗ 0000780 ЛеЗ 0000781 ЛеЗ 0000782 ЛеЗ 0000783 ЛеЗ 0000784 ЛеЗ 0000785 ЛеЗ 0000787 ЛеЗ 0000788 ЛеЗ 0000789 ЛеЗ 0000790 ЛеЗ 0000791 ЛеЗ 0000792 ЛеЗ 0000793 ЛеЗ 0000794 ЛеЗ 0000795 ЛеЗ 0000796 ЛеЗ 0000797 ЛеЗ 0002251 ЛеЗ 0002373 ЛеЗ 0004155 ЛеЗ 0004156 ЛеЗ 0004162 ЛеЗ 0004180 ЛеЗ 0004226 ЛеЗ 0005269 ЛеЗ 0006901 ЛеЗ 0007139 ЛеЗ 0007140 ЛеЗ 0008062 ЛеЗ 0008605 ЛеЗ 0008861 ЛеЗ 0009077 ЛеЗ 0009100 ЛеЗ 0010669 ЛеЗ 0010709 ЛеЗ 0011535 ЛеЗ 0011536 ЛеЗ 0011537 ЛеЗ 0011538 ЛеЗ 0011539 ЛеЗ 0011540 ЛеЗ 0011541 ЛеЗ 0011542 ЛеЗ 0011543 ЛеЗ 0011544 ЛеЗ 0011545 ЛеЗ 0011546 ЛеЗ 0011547 ЛеЗ 0011548 ЛеЗ 0011549 ЛеЗ 0011552 ЛеЗ 0011553 ЛеЗ 0011554 ЛеЗ 0011555 ЛеЗ 0011556 ЛеЗ 0011557 ЛеЗ 0011558 ЛеЗ 0011559 ЛеЗ 0011560 ЛеЗ 0011561 ЛеЗ 0012146 ЛеЗ 0012147 ЛеЗ 0012148 ЛеЗ 0012149 ЛеЗ 0012150 ЛеЗ 0012152 ЛеЗ 0012153 ЛеЗ 0012154 ЛеЗ 0012155 ЛеЗ 0012156 ЛеЗ 0012157 ЛеЗ 0012158 ЛеЗ 0012159 ЛеЗ 0012160 ЛеЗ 0012161 ЛеЗ 0012162 ЛеЗ 0012163 ЛеЗ 0012164 ЛеЗ 0012165 ЛеЗ 0012166 ЛеЗ 0012167 ЛеЗ 0012168 ЛеЗ 0012169 ЛеЗ 0012170 ЛеЗ 0012171 ЛеЗ 0012217 ЛеЗ 0012218 ЛеЗ 0012219 ЛеЗ 0012220 ЛеЗ 0012221 ЛеЗ 0012235 ЛеЗ 0012236 ЛеЗ 0012237 ЛеЗ 0013444 ЛеЗ 0013445 ЛеЗ 0013446 ЛеЗ 0013447 ЛеЗ 0014238 ЛеЗ 0014239 ЛеЗ 0014249 ЛеЗ 0014250 ЛеЗ 0014252 ЛеЗ 0014266 ЛеЗ 0014282 ЛеЗ 0014287 ЛеЗ 0014291 ЛеЗ 0014292 ЛеЗ 0014316 ЛеЗ 0014317 ЛеЗ 0014318 ЛеЗ 0014319 ЛеЗ 0014320 ЛеЗ 0014354 ЛеЗ 0014355 ЛеЗ 0014359 ЛеЗ 0014360 ЛеЗ 0014361 ЛеЗ 0014362 ЛеЗ 0014363 ЛеЗ 0014373 ЛеЗ 0014374 ЛеЗ 0014375 ЛеЗ 0014389 ЛеЗ 0014396 ЛеЗ 0014397 ЛеЗ 0014408 ЛеЗ 0014409 ЛеЗ 0014410 ЛеЗ 0014411 ЛеЗ 0014449 ЛеЗ 0014450 ЛеЗ 0014459 ЛеЗ 0014473 ЛеЗ 0014482 ЛеЗ 0014489 ЛеЗ 0014490 ЛеЗ 0014491 ЛеЗ 0014492 ЛеЗ 0014493 ЛеЗ 0014507 ЛеЗ 0014513 ЛеЗ 0014523 ЛеЗ 0014533 ЛеЗ 0014534 ЛеЗ 0014558 ЛеЗ 0014559 ЛеЗ 0014560 ЛеЗ 0014566 ЛеЗ 0014574 ЛеЗ 0014576 ЛеЗ 0014578 ЛеЗ 0014579 ЛеЗ 0014580 ЛеЗ 0014585 ЛеЗ 0014595 ЛеЗ 0014596 ЛеЗ 0014624 ЛеЗ 0014625 ЛеЗ 0014642 ЛеЗ 0014643 ЛеЗ 0014652 ЛеЗ 0014666 ЛеЗ 0014671 ЛеЗ 0014672 ЛеЗ 0014690 ЛеЗ 0014691 ЛеЗ 0014692 ЛеЗ 0014720 ЛеЗ 0014721 ЛеЗ 0014722 ЛеЗ 0014723 ЛеЗ 0014741 ЛеЗ 0014744 ЛеЗ 0014754 ЛеЗ 0014755 ЛеЗ 0014758 ЛеЗ 0014759 ЛеЗ 0014760 ЛеЗ 0014761 ЛеЗ 0014776 ЛеЗ 0014777 ЛеЗ 0014780 ЛеЗ 0014782 ЛеЗ 0014783 ЛеЗ 0014784 ЛеЗ 0014787 ЛеЗ 0014791 ЛеЗ 0014792 ЛеЗ 0014802 ЛеЗ 0014811 ЛеЗ 0014826 ЛеЗ 0014837 ЛеЗ 0014838 ЛеЗ 0014839 ЛеЗ 0014840 ЛеЗ 0014841 ЛеЗ 0014856 ЛеЗ 0014859 ЛеЗ 0014860 ЛеЗ 0014863 ЛеЗ 0014874 ЛеЗ 0014882 ЛеЗ 0014883 ЛеЗ 0014884 ЛеЗ 0014894 ЛеЗ 0014895 ЛеЗ 0014909 ЛеЗ 0014911 ЛеЗ 0014912 ЛеЗ 0014922 ЛеЗ 0014928 ЛеЗ 0014935 ЛеЗ 0014940 ЛеЗ 0014941 ЛеЗ 0014958 ЛеЗ 0014961 ЛеЗ 0014975 ЛеЗ 0014976 ЛеЗ 0014979 ЛеЗ 0014980 ЛеЗ 0014990 ЛеЗ 0014993 ЛеЗ 0015011 ЛеЗ 0015020 ЛеЗ 0015022 ЛеЗ 0015024 ЛеЗ 0015034 ЛеЗ 0015037 ЛеЗ 0015058 ЛеЗ 0015067 ЛеЗ 0015081 ЛеЗ 0015093 ЛеЗ 0015094 ЛеЗ 0015095 ЛеЗ 0015108 ЛеЗ 0015117 ЛеЗ 0015118 ЛеЗ 0015127 ЛеЗ 0015143 ЛеЗ 0015152 ЛеЗ 0015163 ЛеЗ 0015164 ЛеЗ 0015165 ЛеЗ 0015173 ЛеЗ 0015179 ЛеЗ 0015190 ЛеЗ 0015191 ЛеЗ 0015225 ЛеЗ 0015246 ЛеЗ 0015261 ЛеЗ 0015269 ЛеЗ 0015274 ЛеЗ 0015288 ЛеЗ 0016193 ЛеЗ 0016194 ЛеЗ 0016210 ЛеЗ 0016235 ЛеЗ 0016242 ЛеЗ 0016281 ЛеЗ 0016327 ЛеЗ 0016391 ЛеЗ 0016522 ЛеЗ 0017396 ЛеЗ 0017397 ЛеЗ 0017417 ЛеЗ 0017418 ЛеЗ 0017431 ЛеЗ 0017475 ЛеЗ 0017555 ЛеЗ 0017556 ЛеЗ 0017557 ЛеЗ 0017571 ЛеЗ 0017572 ЛеЗ 0017585 ЛеЗ 0017595 Мирослав Лукић Мирослав Тодоровић Песма Слободана Бранковића: АРОНИЈА РУКОПИС У ЋОРАВОЈ СОБИ НАЂЕН Тихи тријумф поезије нотације

Господу Богу и свим људима добре воље, добротворима и великим добротворима, миротворцима ...

ВРЕМЕ СЕ ПРИБЛИЖИЛО, пазите да вас опет не преваре. Чувајте се од лажних пророка, књижевника и фарисеја и немојте ићи за њима. И кад допру до вас вести о побунама и ратовима, немојте се уплашити, јер све то треба да буде, али то неће бити крај.Устаће народ на народ и царство на царство. Биће глади и помори, и страхоте и знаци велики биће с неба. Као што је писано: "Умираће људи од страха и од очекивања онога што долази на свет; јер ће се силе небеске покренути".
Да, покренуле су се небеске силе. Србија и Срби су у општем карантину, у каквом никад нису били. То је почетак страдања коме се не види крај. Многи су се саблазнили, издао је друг друга и омрзнуо друг на друга. Изашли су многи лажни пророци и преварили многе. Умножило се безакоње, охладнела је љубав многих. Свуд човек може да угледа гнусобу опустоштења, ону о којој је Говорио пророк Данило. У дворишту, у кући, на њиви, у граду, у књижници, у култури. У души.
Ово је ЗАПИС. Ово је Молитва која се пева када се носе крста по пољу против града, скакаваца и гусеница, смрти, погибије, квара, штеше, од непогода, уједа паса и змија, напада зверова, затим од рђавих снова, злих демона и духова.Ово је штит против пустоши и лупежа, запис на четири листића, на сваком је написано по једно име: Азрахил, Џебраил, Израил и Михаил - листићи су залепљени на углове зграде и на њеном улазу.Ми смо литија. Ми смо крстоноше. Обилазимо поља, потесе, села и градове. Обилазимо сваку кућу, понегде прелазимо преко болесника, преко опустошених.
Ми обилазимо посвећено дрво, велико и гранато стабло, дрво родно, дрво неоскрнављено. Дрво које се не сме посећи све док се не сасуши.На Косову учесници литије су се утркивали ко ће први дотакнути свето дрво.
Дај, Боже, да, као сељаци лесковачке Мораве, спремимо заједничку вечеру, заједничким доприносом у брашну, намирницама и новцу, који даје свака кућа.Од свега купљеног спремићемо два колача: један који ћемо сећи увече, уочи славе, Спасовдана, а други на дан заветине. Вечера ће бити поред записа, а пре вечере запалићемо свеће за живе и мртве.
Дај, Боже, да у заједничком доприносу и скупљању брашна (мале офсет штампарије пре свега) учествују сви људи добре воље, добротвори и велики добротвори (власници приватних фирми, задужбинари, домаћини, бизнисмени), миротворци или они који носе крстове (крстоноше), приложници (знани и незнани), писци или они који месе колач, пекари, читаоци, домаћини који заједнички ломе обредни колач.
Дај, Боже, да на заједничку вечеру под записом дођу поп и учитељ, писац и штампар, књиговезац, браћа и сестре, да поделе са домаћином колачаром колач и наслеђе.У Шумадији свако село има свој запис на гробљу.Јер не тражимо оно што траже незнабошци овог света; Отац наш зна да нама треба ово. Јеванђелист Лука нас је уз помоћ Светог духа научио шта треба да кажемо: "Продајте што имате и дајте милостињу; начините себи кесе које неће овештати, ризницу на небесима која се неће испразнити, где се лупеж не приближава, нити мољац квари".
Највише тражимо од добротвора и великих добротвора. Јер свако "коме је много дано, много ће се тражити од њега; а коме је поверено много, од њега ће се више искати".Овај запис или молбу не стављамо у борово стабло, у шупљину старе врбе, већ у срце свих људи добре воље, добротвора и великих добротвора, приложника, писаца и читаоца, домаћина,попова и учитеља, ђака и крстоноша.
Велики четвртак, 1993.
Домаћин славе или колачар
ЗАВЕТИНЕ
Београд Сердар Јанка Вукотића 1/13