Отпремљено је 13.01.2011.
Posebna zahvala Bebamur- kanalu na odličnom prevodu. ( Odlična saradnja, hvala puno )
U proljeće 1908 me u ezoterijskim krugovioma se pričalo da se očekuje neka globalna katastrofa, u prirodi se 26 og marta 1908 me na nebu počelo pojavljivati neobično svjetlo koje se primjećivalo iznad Sjeverne Amerike, Atlantika, Europe i Rusije. Sve je to unosilo zabunu u znanstvenim krugovima. U novinama su izlazili članci o neobičnim užarenom svjetlećim kuglama koje su prošarala nebo diljem Europe, Centralne Azije, iznad Sibira i Kine. Na nebu su se pojavljivali neobični svjetlosni fenomeni, pojavljivale su se duge bez prisustva kiše oko Sunca su se pojavljivali brojni oreoli, zatim jako svjetleće zore. Očekivalo se nešto strašno ... Europom su lutali svakakvi propovjednici predviđajući smak svijeta, u raznim sektama dešavala su se samoubojstva i ritualna žrtvovanja ljudi. Ranog jutra u 07:40 svu tu napetost prekinula je strahovita eksplozija 1908/6/30 u sibirskoj tajgi, na gotovo nenaseljenom području između Jeniseja i Lene, poznatom kao Tunguska oblast. Ljude je zahvatio strah, mislili su da je došao smak svijeta.
Eksplozija je zahvatila površinu od 2000 četvornih kilometara, pokošeno je bilo oko 80 milijuna stabala, koja su bila presječena poput trske, a skoro sva stabla su ležala strogo radijalno, sa vrhovima od centra. Ovo je bila najjača eksplozija koja se ikada desila na zemlji, stručnjaci su kasnije procijenili da je eksplozija bila jačine 2000 bombi bačenih na Hirošimi. To sibirsko područje je bilo izuzetno slabo naseljene, no ipak je bilo ljudi, lokalnog stanovništva, međutim, nije bilo žrtava bez obzira na svu strahotu eksplozije, što je najznačajnije.
Tek 19 godina kasnije počela su prva istraživanja tunguskog događaja. Lenjingradski znanstvenik Leonid Kulik (1883-1942) stručnjak za meteorite uputio se u tajgu
Prvobitno se mislilo da je pao meteorit, međutim, kada su došli na teren, na centralno mjesto eksplozije, znanstvenu ekspediciju čekalo je iznenađenje, nije bilo nikakvog kratera, niti su pronađeni bilo kakvi dijelovi nekog nebeskog tijela, dakle otpala je mogućnost da je pao neki meteorit. Poslije se onda pomislilo da je pala neka kometa smjesa ledenih blokova sa kozmičkom prašinom koja je eksplodirala na visino od 10 km. i da zato nema kratera. No, otpala je i ta hipoteza, jer ledeni blok nije u stanju da leti stotine kilometara kroz guste slojeve atmosfere, jer bi zbog pregrijavanja kometa bila sigurno uništena još na početku puta.
Znanstvenici su mislili da se geo fizičkom hipotezom može objasniti tunguska eksplozija, ali ni to nije dolazilo u obzir sobzirom da tom hipotezom nisu mogli objasniti optičke anomalije i razne svjetleće pojave na Nebu koje su se dešavale nekoliko mjeseci prije tunguske eksplozije, i koje su jasno povezane s njom.
Komunikacija sa lokalnim stanovnicima Evenekima, ili kako ih još zovu Tunguzi, bila je otežana. Ruski znanstvenik, Vladimir Koval, astronom i veteran tunguske istraživačke ekspedicije, stekao je dojam da su mještani odmah, već u prvim godinama kada je došla Kulikova ekspedicija, znali za neka mjesta gdje su pali dijelovi kozmičkog tijela, ali su to krili. Međutim, u jednom razgovoru mještani su mu rekli da palo tijelo traže na pogrešnom mjestu. Vladimir priča da su njihovi šamani zabranjivali lokalnom stanovništvu da pokazuju ekspediciji mjesta gdje su pali dijelovi kosmičog tijela, jer te pronađene dijelove smatraju nebeskim, svetim metalom.
Znanstvenici su tada shvatili da su bili opčinjeni epicentrom eksplozije i oborenom šumom s toga su došli do ideje da je neko nebesko tijelo, agresor kako su ga ruski znanstvenici nazvali, ipak palo na Zemlju, ali da je misteriozno eksplodiralo na nekoj visini iznad zemlje, tako da su dijelovi mogli odletjeti na desetine i čak stotine kilometara udaljenije od epicentra eksplozije.
Kako je onda došlo do eksplozije kad ni kometa ni meteorit ne eksplodiraju samostalno, pitali su se znanstvenici? Nametalo se rješenje da je kozmičko tijelo bilo pogođeno od nekoga, ali od koga?
Tunguska eksplozija djelo je jednog čovjeka, genija rezonance, Nikole Tesle.
Ruski znanstvenici se slažu s tim da je Tesla to mogao uraditi sa kule Vanderklif koja je 1908-me bila u funkciji. Detalje oko toga čut ćete od ruskih znanstvenika, zato je važno naglasiti da je 3 mjeseca prije eksplozije Tesla poslao svog suradnika u vašingtonskoj kongresnoj biblioteci da trebuje karte sibira, karte tunguske oblasti. Podatak o tome postoji baš u Vašingtonskoj biblioteci koja redovito ažurira svaki zahtjev, svako potraživanje.
U proljeće 1908 me u ezoterijskim krugovioma se pričalo da se očekuje neka globalna katastrofa, u prirodi se 26 og marta 1908 me na nebu počelo pojavljivati neobično svjetlo koje se primjećivalo iznad Sjeverne Amerike, Atlantika, Europe i Rusije. Sve je to unosilo zabunu u znanstvenim krugovima. U novinama su izlazili članci o neobičnim užarenom svjetlećim kuglama koje su prošarala nebo diljem Europe, Centralne Azije, iznad Sibira i Kine. Na nebu su se pojavljivali neobični svjetlosni fenomeni, pojavljivale su se duge bez prisustva kiše oko Sunca su se pojavljivali brojni oreoli, zatim jako svjetleće zore. Očekivalo se nešto strašno ... Europom su lutali svakakvi propovjednici predviđajući smak svijeta, u raznim sektama dešavala su se samoubojstva i ritualna žrtvovanja ljudi. Ranog jutra u 07:40 svu tu napetost prekinula je strahovita eksplozija 1908/6/30 u sibirskoj tajgi, na gotovo nenaseljenom području između Jeniseja i Lene, poznatom kao Tunguska oblast. Ljude je zahvatio strah, mislili su da je došao smak svijeta.
Eksplozija je zahvatila površinu od 2000 četvornih kilometara, pokošeno je bilo oko 80 milijuna stabala, koja su bila presječena poput trske, a skoro sva stabla su ležala strogo radijalno, sa vrhovima od centra. Ovo je bila najjača eksplozija koja se ikada desila na zemlji, stručnjaci su kasnije procijenili da je eksplozija bila jačine 2000 bombi bačenih na Hirošimi. To sibirsko područje je bilo izuzetno slabo naseljene, no ipak je bilo ljudi, lokalnog stanovništva, međutim, nije bilo žrtava bez obzira na svu strahotu eksplozije, što je najznačajnije.
Tek 19 godina kasnije počela su prva istraživanja tunguskog događaja. Lenjingradski znanstvenik Leonid Kulik (1883-1942) stručnjak za meteorite uputio se u tajgu
Prvobitno se mislilo da je pao meteorit, međutim, kada su došli na teren, na centralno mjesto eksplozije, znanstvenu ekspediciju čekalo je iznenađenje, nije bilo nikakvog kratera, niti su pronađeni bilo kakvi dijelovi nekog nebeskog tijela, dakle otpala je mogućnost da je pao neki meteorit. Poslije se onda pomislilo da je pala neka kometa smjesa ledenih blokova sa kozmičkom prašinom koja je eksplodirala na visino od 10 km. i da zato nema kratera. No, otpala je i ta hipoteza, jer ledeni blok nije u stanju da leti stotine kilometara kroz guste slojeve atmosfere, jer bi zbog pregrijavanja kometa bila sigurno uništena još na početku puta.
Znanstvenici su mislili da se geo fizičkom hipotezom može objasniti tunguska eksplozija, ali ni to nije dolazilo u obzir sobzirom da tom hipotezom nisu mogli objasniti optičke anomalije i razne svjetleće pojave na Nebu koje su se dešavale nekoliko mjeseci prije tunguske eksplozije, i koje su jasno povezane s njom.
Komunikacija sa lokalnim stanovnicima Evenekima, ili kako ih još zovu Tunguzi, bila je otežana. Ruski znanstvenik, Vladimir Koval, astronom i veteran tunguske istraživačke ekspedicije, stekao je dojam da su mještani odmah, već u prvim godinama kada je došla Kulikova ekspedicija, znali za neka mjesta gdje su pali dijelovi kozmičkog tijela, ali su to krili. Međutim, u jednom razgovoru mještani su mu rekli da palo tijelo traže na pogrešnom mjestu. Vladimir priča da su njihovi šamani zabranjivali lokalnom stanovništvu da pokazuju ekspediciji mjesta gdje su pali dijelovi kosmičog tijela, jer te pronađene dijelove smatraju nebeskim, svetim metalom.
Znanstvenici su tada shvatili da su bili opčinjeni epicentrom eksplozije i oborenom šumom s toga su došli do ideje da je neko nebesko tijelo, agresor kako su ga ruski znanstvenici nazvali, ipak palo na Zemlju, ali da je misteriozno eksplodiralo na nekoj visini iznad zemlje, tako da su dijelovi mogli odletjeti na desetine i čak stotine kilometara udaljenije od epicentra eksplozije.
Kako je onda došlo do eksplozije kad ni kometa ni meteorit ne eksplodiraju samostalno, pitali su se znanstvenici? Nametalo se rješenje da je kozmičko tijelo bilo pogođeno od nekoga, ali od koga?
Tunguska eksplozija djelo je jednog čovjeka, genija rezonance, Nikole Tesle.
Ruski znanstvenici se slažu s tim da je Tesla to mogao uraditi sa kule Vanderklif koja je 1908-me bila u funkciji. Detalje oko toga čut ćete od ruskih znanstvenika, zato je važno naglasiti da je 3 mjeseca prije eksplozije Tesla poslao svog suradnika u vašingtonskoj kongresnoj biblioteci da trebuje karte sibira, karte tunguske oblasti. Podatak o tome postoji baš u Vašingtonskoj biblioteci koja redovito ažurira svaki zahtjev, svako potraživanje.
Нема коментара:
Постави коментар